„PRAVO NA DOM“ U ZAKONU O STEČAJU POTROŠAČA
16.2.2016
Do 2015. zakonodavac je samo Polaznim osnovama za uvođenje Instituta osobnog bankrota kao i Nacrtom prijedloga iskaza o procjeni učinaka propisa za pripremu nacrta prijedloga Zakona o stečaju potrošača napravio skroman iskorak u odnosu na rješenja koja se tiču stečajnog postupka nad imovinom svih fizičkih osoba. Zakon o stečaju potrošača (NN, br. 100/15. dalje: ZSP) donesen je 2015. s tim da je njegova primjena počela 01.01.2016.
Potrošač, stečajnim vjerovnicima odgovara za obveze osobno, neograničeno, onim predmetima koji nisu izuzeti iz stečajne mase. Drugim riječima, vjerovnici nemaju pravo naplate svoje tražbine iz vrijednosti tako zaštićene imovine. Oni mogu naplatiti svoje tražbine samo iz tzv. neizuzete imovine dužnika. Dakle, Zakon o stečaju potrošača u pogledu ograničenja odgovornosti samo upućuje na odgovarajuću primjenu Ovršnog zakona (NN, br. 11/12., 25/13. i 93/14.). Ovršno ograničenje odgovornosti potrošača u stečajnom je postupku uređeno pravilima o stečajnoj masi koja obuhvaća cjelokupnu imovinu potrošača koju je potrošač stekao do zaključenja stečajnoga postupka i imovinu koju će steći do isteka razdoblja provjere ponašanja, osim imovine na kojoj se ne može provesti ovrha u skladu sa zakonom kojim se uređuje ovršni postupak. Pri tomu postoje dvije kategorije: one koje su apsolutni izuzete i one na kojima je ovrha ograničena (čl. 60. ZSP. u svezi s čl. 4., 91., 135., 172., 173. i 212. OZ). O navedenom ograničenju vodit će povjerenik računa već pri preuzimanju imovine koja ulazi u stečajnu masu, ali i njenom unovčenju te kroz vođenje posebnog transakcijskog računa. Naime, povjerenik je dužan voditi računa o dostojanstvu potrošača i o tomu da potrošaču mjesečno ostane dovoljno sredstava za primjerene životne potrebe/primjereni životni standard. U to ulaze i troškovi stanovanja (najamnina, komunalne naknade, električna energija, plin, grijanje, voda, odvodnja i drugi troškovi stanovanja u skladu s posebnim propisima) koje potrošač samostalno namiruje. U tom kontekstu zabranjeno je unovčenje imovine ispod najniže prodajne cijene po kojoj se pojedini dio imovine može prodati prema pravilima ovršnog postupka pri unovčenju stečajne mase. Štoviše, sud može donijeti odluku da se neće unovčavati dijelovi imovine potrošača ako bi troškovi unovčenja bili veći od iznosa ostvarenog unovčenjem, u kojem slučaju će potrošaču odrediti rok u kojem mora na poseban račun povjerenika uplatiti iznos koji odgovara iznosu koji bi se ostvario unovčenjem. To je jedan od preduvjeta oslobađanja od preostalih obveza (čl. 63. ZSP).
U pogledu prava na dom ZSP nalaže da potrošač može obrazloženim prijedlogom od suda zahtijevati da se do okončanja razdoblja provjere ponašanja ne prodaje nekretnina koja mu je potrebna za stanovanje pod pretpostavkom: da u vlasništvu nema drugu nekretninu te da nema na raspolaganju drugi smještaj niti ga je u mogućnosti osigurati. Sud je dužan pozvati vjerovnike koji imaju razlučno pravo na nekretnini da se u roku od osam dana očituju o prijedlogu potrošača i izjasne daju li svoj pristanak. O prijedlogu potrošača odlučuje sud u roku od 15 dana od dana podnošenja prijedloga odnosno isteka roka za očitovanje vjerovnika koji imaju razlučno pravo na nekretnini uzimajući u obzir da nekretnina mora biti razmjerna osnovnim stambenim potrebama potrošača. Dakle, sud ima diskrecijsko ovlaštenje odlučiti da se nekretnina ne prodaje do okončanja razdoblja provjere ponašanja nakon kojeg razdoblja će ocijeniti svrhovitost prodaje nekretnine, vodeći računa o opsegu namirenja svih vjerovnika koji će se namiriti iz prodajne cijene nekretnine. Protiv odluka o prodaji ili ne prodaji vjerovnici i potrošač mogu podnijeti žalbu u roku od tri dana od obavljene dostave. U svakom slučaju, ako prodaju nekretnine sud ocijeni svrhovitom, ex offo će pokrenuti ovršni postupak radi naplate novčane tražbine te odrediti ovrhu na nekretnini potrošača. Samu prodaju nekretnine provodi FINAa/Agencija, čija je nadležnost određena čl. 132.a OZ prema kojem se zahtjev za prodaju i ostala pismena u postupku prodaje nekretnina dostavljaju regionalnim centrima Agencije čija se mjesna nadležnost utvrđuje prema nadležnosti suda koji provodi ovrhu, dakle suda na čijem se području nekretnina nalazi. U navedenom ovršnom postupku sudjeluje povjerenik s ovlastima ovrhovoditelja, troškovi prodaje plaćaju se iz plaćene kupovnine, a vjerovnici se namiruju prema pravilima o namirenju stečajnih vjerovnika (čl. 64. ZSP). Na prijedlog povjerenika, razlučnog vjerovnika ili potrošača, sud može odlučiti da se imovina, dakle i nekretnina, na kojoj postoji razlučno pravo u određenom razdoblju unovči slobodnom pogodbom. Obveza je da se navedena radnja izvrši u određenom roku. Ipak, takva prodaja ima ograničenje pa se ne smije prodati ispod polovine procijenjene vrijednosti (čl. 65. ZSP).
Zakon o stečaju potrošača (NN, br. 100/15.)
Stečajni zakon (NN, br. 71/15.)
Ovršni zakon (NN, br. 11/12., 25/13. i 93/14.).
