UZ ZAKON O TRŽIŠTU TOPLINSKE ENERGIJE: dvojbena pravna održivost obveze ugradnje razdjelnika ?

31.1.2023

Hrvatska je, u skladu s Direktivom o energetskoj učinkovitosti (2012/27/EU), 2015. prilagodila Zakon o tržištu toplinske energije kojim je uvedena obveza ugradnje uređaja za lokalnu razdiobu isporučene toplinske energije (razdjelnik). S obzirom na značaj koje unapređenje energetske učinkovitosti ima te na činjenicu da se vrlo teško može govoriti o sveukupnoj ocjeni isplativosti ugradnje razdjelnika, cilj je analizirati kako je 8 godina primjene prethodno navedenih, a zakonski nedovoljno riješenih, odnosno neriješenih pitanja, ukazalo na značajan razmjer podnormiranosti u analiziranom segment zakonskog okvira obveze ugradnje razdjelnika, ukazujući da je nužno staviti izvan snage ili pažljivije urediti pitanje regulacije razdjelnika.

1. Okvir za raspravu

U Hrvatskoj kao u i cijeloj Europskoj uniji gotovo 50% konačne potrošnje energije upotrebljava se za grijanje i hlađenje, od čega 80% u zgradama. Europa nastoji na različite načine reducirati emisije štetnih plinova i usporiti klimatske promjene, a za to je ključan sektor energetike.[1] Zbog velike i rastuće potrošnje energije u stambenim i nestambenim zgradama, od strane EU energetska učinkovitost u segmentu zgradarstva je prepoznata kao područje sa značajnim potencijalom za smanjenje ukupne potrošnje energije, što je i djelomično napravljeno kroz europske i nacionalne strateške ciljeve, pa posljedično i posebne propise. No, prostor koji ovdje imamo, ne dopušta detaljnu raščlambu ove problematike, pa smo prinuđeni ograničiti se isključivo na neka od pitanja.

2. Pravna vrela za ugradnju razdjelnika - prava, obveze, sankcije i dvojbe

Koliko god je točno da će u najvećem broju slučajeva biti lako i već prima facie odrediti koja je pravna norma opća ili generalna, a koja posebna ili specijalna, to nije uvijek tako. Iako (Načelno) Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima^[1] ima položaj općeg zakona prema Zakonu o tržištu toplinske energije,^[2]kao specijalnom, nije baš moguće isključiti slučajeve kada će baš na primjeru tih dvaju zakona zaključak možda biti obrnut ili barem bitno različit. Naime, Zakonom o energiji^[3] kao lex generalis propis za energetski sektor, uređuje pitanja, odnose i pravne institute koji su od zajedničkog interesa za sve energetske djelatnosti ili koji su vezani za više oblika energije. Pitanja vezana za područje regulacije električne energije, plina, nafte i naftnih derivata, toplinske energije te obnovljivih izvora energije i energetske učinkovitosti uređuju se posebnim zakonima. U tom kontekstu ZTTE je lex specialis propis koji uređuje mjere za sigurnu i pouzdanu opskrbu toplinskom energijom, toplinske sustave za korištenje toplinske energije za grijanje i hlađenje, uvjete dobivanja koncesije za distribuciju toplinske energije, odnosno koncesije za izgradnju distributivne mreže, pravila i mjere za sigurnu i pouzdanu djelatnost proizvodnje, distribucije i opskrbe toplinskom energijom u toplinskim sustavima i mjere za postizanje energetske učinkovitosti u toplinskim sustavima. Budući da svi navedeni propisi zadiru u (su)vlasničke odnose svakako je bitan ZVDSP kao opći, dakle lex generalis propis, a pritom treba imati na umu kako je to jedan od najkompleksnijih zakona u hrvatskom pravom poretku i njegova je unutarnja struktura kao i priroda predmeta koji uređuje iznimno osjetljiva. Riječ je o sistemskom organskom zakonu koji se odlikuje izrazitom unutarnjom povezanošću i interakcijom svojih odredbi. Stoga kad nastane potreba rješavanja problema u tumačenju – kriterij nad kriterijima jest kriterij pravednosti. No, kako ZTTE u pozitivni pravni poredak prenosi niz direktiva, pravni i institucionalni okvir ZTTE-a pretežitim je dijelom posljedica recepcije europskih normi pripadajućeg područja. Iako su navedene direktive važni pravni akti u skladu s kojima države članice, dakle i RH, moraju prilagoditi sadržaj nacionalnih zakonodavstava, Direktiva o energetskoj učinkovitosti, u dijelu koji definira obvezu uvođenja razdjelnika, prenesena u nacionalno zakonodavstvo kroz ZTTE, zahtijeva promjenu postojećeg sustava na sustav koji omogućavanjem individualnog uvida u potrošnju potiče racionalniju potrošnju i promjenu navika stanara u pogledu reguliranja unutarnje temperature stana. Svi vlasnici samostalnih uporabnih cjelina unutar zgrade/građevine koji imaju dvije ili više samostalnih uporabnih cjelina izgrađenih do stupanja na snagu Zakona, a spojene su na toplinski sustav bile su dužne ugraditi navedene uređaje do 31. prosinca 2016. (čl. 52.). ZTTEom uvedene su i novčane kazne krajnjim kupcima koji ne ugrade uređaje za regulaciju odavanja topline i uređaje za lokalnu razdiobu isporučene toplinske energije (razdjelnik) ili uređaje za mjerenje potrošnje toplinske energije u svoju samostalnu uporabnu cjelinu ili ih ne ugrade u zakonski propisanom roku i to u iznosu od 10.000,00 do 50.000,00 kn (čl. 50.). Osim ZTTEom kao temeljnim zakonskim propisom, pravne propise u području toplinske energije čini i niz podzakonskih akata.[4] No, kako nacionalno provedbeno zakonodavstvo nikada ne može u potpunosti konzumirati sadržaj direktiva, u doktrinarnim rasprava je naznačeno kako bi se svima koji primjenjuju pravo EU, osobito nacionalnim sudovima, dalo do znanja kako se donošenje valjanog nacionalnog provedbenog zakonodavstva ne ukida obveza primjene prava EU, a posebice ne isključuje mogućnost da se fizičke i pravne osobe pozivaju izravno na subjektivna prava koja im jamči direktiva, nakon što je implementirana nacionalnim propisom. Drugim rječima, sekundarno pravo EU, ali i pravo općenito, pa tako i hrvatsko pravo, ne egzistiraju izvan šireg konteksta, pa su norme koje ne uzimaju u obzir širi kontekst u kojemu se donose besmislene, bez obzira koliko bile pravno utemeljene. Posljedično i tradicionalna gramatička interpretacija^[5] prava u uvjetima članstva u EU više nije zadovoljavajuća. Sud EU inzistira na interpretaciji prava u svjetlu ciljeva koje norma nastoji ostvariti, što u praktičnom smislu za nacionalne sudove znači veće oslanjanje na teleološku interpretaciju norme.^[6] To se, naravno, odnosi ne samo na norme prava EU, već upravo i na nacionalne norme koje moraju biti interpretirane u svjetlu ciljeva prava EU. Ti se ciljevi ponekad mogu iščitati iz norme prava EU, primjerice preambule ili uvodnih odredaba direktive, ali ponekad i iz šire politike institucija EU, pa i iz obrazloženja presuda Suda EU.

 (Nastavak slijedi)